Šumski zec

Poljski zec

Zečevi ili dvojezupci (lat. Lagomorpha) su red iz nadreda viših sisavaca.

Ovaj životinjski red je raširen gotovo na cijelom svijetu. Prvobitno ih nije bilo na jugu Južne Amerike, Madagaskaru, otocima Jugoistočne Azije, Australije i na prostoru Oceanije. Pod ljuckim utjecajem danas su (naročito divlji kunići i poljski zečevi) rašireni i na tim prostorima.

To su male do srednje velike životinje s kratkim repom ili sasvim bez njega. Površno gledano, njihovo zubalo jako podsjeća na ono kakvo imaju glodavci. Međutim, za razliku od njih, oni imaju i drugi par sjekunića. Istina, nisu potpuno razvijeni, imaju oblik gotovo četvrtastih stupića i skriveni su iza prvog, većeg para. Kao i glodavci, između sjekutića i kutnjaka imaju prazninu, jer nemaju očnjake. Zubi su im prevučeni caklinom, nemaju korijen i rastu im cijelog života. Između nosnica i ustiju imaju osjetilnu jamicu, od koje potječe naziv deformacije koja se ponekad javlja kod ljudi, zečija usna.

Sistematika

Za razliku od ranije, više ih se ne svrstava u glodavce, iako s njima imaju zajedničko porijeklo i zapravo su “sestrinski” red.

Red se dijeli na dvije porodice, zečeve (Leporidae) koji su zastupljeni u Europi s više vrsta (među njima poljski zec i divlji kunić), i  (Ochotonidae), koji žive samo u sa i u sjevernim predijelima Azije.

Ris

Obični ris (. Lynx lynx), ili eurazijski ris je najveća mačka u Europi pa i na hrvatskom tlu. To je vrsta iz roda risova unutar porodice mačaka. Kad se u Hrvatskoj kaže ‘ris’, u pravilu se misli upravo na ovu vrstu.

Osobine

Ris
zagrebačkom zološkom vrtu

Dužina tijela im je do 1,30 m (uz dodatak repa od 11 do 25 cm) a u ramenima su visoki oko 65 cm. U srednjoj Europi, ovisno o području gdje žive, prosječno su teški od 20 do 26 kg (krajnje vrijednosti su 12 do 37 kg). Ženke su s prosječnom težinom od 17 do 20 kg (krajnosti su 12 do 29 kg) osjetno lakše od mužjaka. Zajedničko svim vrstama risova su šiljaste uši s čuperkom dlake na vrhu, i kratak rep. Krzno im je žućkasto do sivo smeđe i često prošarano tamnijim pjegama do eventualno prugama. Šare ovise o okolišu i od područja do područja su različite. Ova vrsta ima izražene čuperke duže dlake na obrazima. Imaju vrlo oštar vid i istančan sluhkoji im omogućavaju da lako otkriju plijen.

Način života

Ris je samotnjak koji lovi prije svega u sumrak i noću. Spektar njegove lovine su mali i srednje veliki sisavci, ptice, zečevi, kunići, vjeverice, zmije i dr., ovisno koje vrste žive na njegovom staništu. Nečujno im se prikrade strelovitom brzinom skoči na njih i sruši ih na tlo. Nakon što pojede svoj plijen, odlazi se odmoriti u svoje skrovište. Vrlo se rijetko poneka jedinka specijalizira na domaće životinje kao što su kozeili ovce. Lovi tipično kao sve mačke: prikrada se iz zasjede zaskoči lovinu ili ju sustiže u kratkom trku (najviše do 20 m). Često mijenja svoje prebivalište prateći srne u njihovim migracijama, kojima se hrani. Zabilježeni su i vrlo rijetki napadi na ljude koji su se dogodili gotovo isključivo u samoobrani.

Mužjak i ženka se sreću samo kratko radi parenja između siječnja i travnja. Nakon skotnosti od deset tjedana, ženka koti dvoje, troje mladunaca na nekom mirnom mjestu i ostaju uz majku do sljedećeg proljeća. Smrtnost mladunaca je vrlo velika, tako da samo oko polovine mladunaca doživi godinu dana.

Očekivani životni vijek im je 10-12 godina, no postoje i izvješća o jedinkama koje su doživjele i dvadesetčetiri godine.

U Hrvatskoj ris živi na Velebitu i zaštićena je vrsta, premda većina ljudi na tu zabranu lova ne gleda.

Državni zavod za zaštitu prirode uvrstio ga je na žalostan popis kao jednu od šest regionalno izumrlih vrsta sisavaca u Hrvatskoj.

Jelen

Jelen obični (crveni jelen, . Cervus elaphus) je šumska životinja.

Rasprostranjenost

Rasprostranjen je u Europi najčešće u šumskim kompleksima većih vodotoka – Dunava,Save, Dravete brdskim i planinskim šumama Mađarske, Rumunjske, češke, Slovačke, Hrvacke, Slovenije, Njemačke, Austrije, a u manjem broju i u Poljskoj, europskom dijelu Rusije, Norveškoj, Šveckoj, Španjolskoj, Francuskoj i Danskoj. Vrlo su brojni u Hrvackoj na području Baranje i Slavonije te Gorskog Kotara, na Balkanu u Vojvodini te u Slavoniji uz poplavne nizine triju velikih rijeka do granice šuma u Slovenskim Alpama.

Opis izgleda

Ima skladan oblik tijela, u grebenu viši nego u križima, visoke snažne nogedokazuju, da je građen za dugo i ustrajno trčanje. Oblik i veličina rogova ukazuju na prilagodbu za kretanje na otvorenim prostorima, pa time i neprikladnošću za kretanje u sredini obrasloj gustom vegetacijom. Duljina tijela jelena iznosi 225-275 cm, visina u grebenu 120-150 cm. rep je dugačak 20-25 cm. Tjelesna težina kreće se u rasponu od 125 do 300 kg, a kod košute od 70 do 130 kg. Snažna građa mišića i tetiva omogućava mu brzi bijeg te skok i do 12 m u duljinu i 3.5 m u visinu. Kreće se korakom, kasom ili trkom. Zubna formula je I 0/4, CI/0, P3/3, M 3/3 dakle ukupno ima 34 zuba a od toga 22 mliječna. Zamjena mliječnih zubi završava se između 30. i 34. mjeseca. Od proljeća do jeseni boja dlake jelena je rđavo crvena, a na trbuhu bjelkasta. Zimska dlaka je dulja, gušća, tamnosmeđe do smeđe-sive boje. stražnjica je bjelkasta do žutocrvena i obrubljena tamnosmeđom duljom dlakom. mužijak na vratu ima dulju dlaku tj. grivukoju nema ženka. Jelen ima rogova, a košuta samo u iznimnim slučajevima. Oba spola imaju suzište, duboku udubinu ispod oka. Na korjenu repau mužjaka nalazi se mirisna žljezda. Ženka takvu žlijezdu ima na čelu a kod oba spola mirisno mjesto se nalazi na vanjskoj strani skočnog zgloba. Rog ima istu funkciju i značaj kao i rog srnjaka. Jelenji rog sastoji se od istih dijelova kao i srnjakov samo ima više parožaka. Ruža na rogu se naziva vijenac, a osim toga se na jelenjem rogu razvija kruna a iznad nadočnjaka umetak koji se naziva ledenjak. Sva osjetila su u ove životinje odlično razvijena i premda ima astigmatično građeno oko puno bolje razlikuje predmete u okolini od srne.

Ponašanje

Po ponašanju jelen je životinja sumraka, ali je aktivan i u vrijeme sunčeve svjetlosti. Na njegovu aktivnost djeluju duljina trajanja osvjetljenja i intenzitet sunčeve svjetlosti. Ako je svjetlost kraća i slabija aktivniji je po danu, a za jakog sunca je aktivan u noćnim satima. U ponašanju je uočljiv jaki socijalni nagon, tako da košute gotovo cijelu godinu žive u krdima dok je jelen distanciraniji. Stariji jeleni su osim socijalnom udaljeni i grupnom razdaljinom, tako da postoji dva tipa krda, čvrsto krdo košuta sa teladi i jednogodišnjim i dvogodišnjim jelenima i slabo povezana krda u kojima se nalaze jeleni različitih starosti. Jako stari mužjaci žive samotničkim životom. Odnos prema staništu je takav da se može prilagoditi i relativno malenom prostoru iako je migracija. osnovna karakteristika jelena. Ovim životinjama je duboko usađen nagon za sezonsko seljenje, ljeti u više, a zimi u niže predjele. Danas se međutim više ne sele kao nekada kad su im glavni selidbeni putovi bili duž tokova velikih rijeka. Jeleni se također sele i zbog parenja, godišnjeg doba i slično. Mužjaci se glasaju rikom a u opasnosti bauču dubljim tonom. Za vrijeme parenja ženke se oglašavaju sa “ah” i “ang” a ranjene životinje ispuštaju kratki glas sličan rikanju. Tijekom 24 sata u 5-7 navrata traži hranu i za to mu je potrebno vrijeme od 7-10 sati. U prehrani jelena razlikujemo ove kategorije hrane: mekanu, žilavu, tvrdu te balastne tvari. Osim vode za piće potrebna im je i vodaza kaljužanje te sol.

Razmnožavanje

Parenje se u nizini odvija u 8. i 9. mjesecu a u planinama u 9. i 10. mjesecu. Tek se u sezoni parenja mužjaci približavaju ženkama te dolaze na “rikališta” na kojima se međusobno bore za pravo na parenje. Tijekom borbi mogu izgubiti čak do 30 kg. S obzirom na to da žive u poligamiji parenje predstavlja napor koji uz prethodne borbe i neuzimanje hrane može dovesti do takve iscrpljenosti da mužjak može uginuti preko zime. U prirodi je omjer spolova 1:1. Trudnoća košute traje 33-34 tjedna, a pred porod se izdvaja iz krda te se teli u 5. ili 6. mjesecu i obično oteli jedno ili rjeđe dva mladunca. Događa se da jedno ugine kao zametak ili nešto kasnije. Tek rođeno tele teško je 7 do 12 kg. Košuta ima 4 sise, i kada tele toliko ojača da može slijediti majku, košuta se vraća u krdo. Tele postaje samostalno sa 9 do 11 mjeseci a spolna zrelost nastupa najranije sa 16 mjeseci. Od prirodnih neprijatelja jelenu prijete vuk i medvjed a nejakoj teladi ris. Životni vijek jelena je 15 do 20 godina a iznimno 25, rast mužjaka se završava sa 8 do 9 godina, a košute sa 3 do 4 godine.ž

srna

Srna (obična srna, srndač, . Capreolus capreolus) je šumska životinja koja je geografski rasprostranjena na području srednje Europe.

Rasprostranjenost

Istočna granica ove vrste pruža se od Ladoškog jezeraprema Crnom Moru, ali prije njega zaobilazi strepe (Kumo-Manične) i skreće prema Balkanu. Zapadna granica kreće se od skandinavskih planina uz zapadne obale Britanskog otočja prema Gibraltaru. Nema ih u Irskoj, Korzici,Siciliji, Sardiniji iGrčkoj. U Hrvatskoj je više rasprostranjena u kontinentalnom dijelu (Slavonija, Baranja, Gorski kotar), a u priobalju je rijetkost. Rasprostranjenost po državama ovog prostora kreće se ovako: Hrvatska 29%, Slovenija 23%, Bosna i Hercegovina 14% i Makedonija 9%.

Opis izgleda

Izgled srne ukazuje na skladno, vitko, lagano i vrlo pokretno tijelo. Križa su nešto viša od grebena. Noge su vitke i duge, papci crni. Srne unatoč tome ipak nisu ustrajni trkači. Rep je kratak i jedva vidljiv. Duljina od njuškedo repa iznosi 130-140 cm, a visina u grebenu 75 cm. Težina ovisi o području,hrani, godišnjem dobu, fiziološkom stanju i spolu (ženke su 5-10 % lakše). Težina je obično oko 25 +/- 3 kg, ali može dosegnuti i do 40 kg. Zubna formula odrasle jedinke je I 0/4+, C 0/0, P 3/3,  3/3 dakle sveukupno ima 32 stalna zuba. Lane ima 20 . Kreće se hodom, kasom i skokom. Odličan je plivač te se kupa i nikad se ne kaljuža poput Jelena i svinja. Ljetna dlaka je riđastocrvena, a zimska kestenjastosiva. Stražnjica je obrasla bijelom dlakom, koja je ljeti manje uočljiva nego zimi. Lane je smeđe sa bijelim pjegama do prvog linjanja, nakon čega izrasla dlaka prekrije ove pjege. Srna mjenja godišnje dlaku dva puta i to u proljeće i početkom jeseni. Vrijeme linjanja je ovisno o nadmorskoj visini, zdravlju i dobi životinje. Za obilježavanje teritorija i druge oblike mirisne komunikacije srnama služe specijalizirane kožne žljezde. Ove žlijezde nalaze se između papaka zadnjih nogu (podmazuju kožu interdigitalnog područja, ostavljaju mirisni trag), ispod skočnog zgloba sa vanjske strane (tarzalni organ) su žljezne lojnice, koje također ostavljaju miris na vegetaciji o koju se životinja očeše. Srnjak na čelu ima čeonu žlijezdu, koja mu služi za označavanje granica područja, a u ženki žlijezde koje se nalaze na stražnjici vrhunac izlučivanja imaju u doba parenja. Od osjetila srna ima izvrsno razvijen sluh, njuh i okous. Vid je slabo razvijen jer je srnino oko astigmatično te vidi samo veće predmete i to nejasno a najbolje opaža kretanje.

Ponašanje

Po načinu života i ponašanju  srna je pretežno danja životinja s maksimumom kretanja popodne i u večernje sate (16-20 sati, ujutro 4-5 i 7-9 sati). ova aktivnost može se podijeliti prema godišnjem dobu u četiri odsjeka sa po tri mjeseca. Srna tijekom 24 sata uzima hranu u 8-11 intervala. Prosječan životni vijek je 13-15 a iznimno 17-18 godina. Srna ima sposobnost prekida razvitka zametka (embritonija), zato da vrijeme leženja padne u povoljniji period. Ponašanje srne spada u tzv. distancijalni tip. tj. izbjegava život u većim socijalnim formacijama. Do kasne jeseni se udružuje u krda i u njima ostaje sve do proljeća. To je udruživanje nagonsko i opravdano utjecajem negativnih vanjskih faktora. U krdu vlada unutarnja organizacija, koja ga održava na okupu i pruža osjećaj sigurnosti, vođa krda je u pravilu srna majka koja vodi lanad. Tek pred sam porod srna prekida vezu sa prošlogodišnjom lanadi. Po broju članova i obiteljskoj strukturi razlikujemo obiteljsko krdo, prošireno obiteljsko krdo i nagomilano krdo (najtrajnije je obiteljsko krdo) Najtrajnije je obiteljsko krdo koje ima razvijene međusobne odnose među jedinkama, jer se radi o članovima jedne obitelji (srna – lanad). Ovisno o bonitetu staništaradijus kretanja srna je razmjerno malen, on može iznositi prosječno od 1 (srna sa lanadi do 14 dana) do 10 km. Osim toga kod srne kao zoološke porodice je izražen selidbeni nagon, ali je različitog intenziteta kod pojedinih vrsta. Kod sibirske srne je najizraženiji i vezan uz godišnja doba te iznosi i više stotina kilometara. Kod europske srne taj je nagon znatno slabiji, a izraženiji je kod planinskih srna zbog nepovoljnijih uvjeta života i neprijatelja. Razlikujemo nekoliko tipova glasanja ovih životinja. Tip glasanja je uvjetovan spolom, dobi, fiziološkim stanjem jedinke te načinom i stupnjem uznemiravanja. Glasanje slično piskanju je tipično lanetu, koje doziva majku, a pijukanje i piskanje predstavlja komunikaciju između srne i lanadi. Jauk, plač i deranje su zvukovi, koje pretežno proizvode odrasle životinje i ovise o situaciji u kojima se nalaze. Baukanje je način glasanja mužjaka, koji time oglašava opasnost, ali se isto tako glasa i u doba parenja kada srnjak baukanjem obilježava, da je zaposjeo određeni teritorij.

Razmnožavanje

Pari se u drugoj polovici srpnja i prvoj polovici kolovoza a ponekad i kasnije u 11. i 12. mjesecu. Kod srna koje se pare kasnije ne dolazi do prekida razvoja zametka tj. porod se odvija istovremeno sa onima koje su bile u embrioteniji. Srnjak prati srnu koja se tjera i to traje 4 dana, a potom je napušta i traži drugu. Tako oplodi 4-5 srna. Jajna stanica se nakon oplodnje ne učvrsti nego slobodno pliva u maternici i neprimjetno se razvija (embriotenija) do polovice prosinca tek nešto. Od tada počinje intenzivni razvoj tako da porod pada u 5. ili 6. mjesecu. Srna nosi 150 (285-290 dana sa embriotenijom) Prvorotke donose na svijet pretežno jedno, a kasnije dva laneta, rjeđe tri ili više jer to ni za doljenje a prema tome ni za preživljavanje nije povoljno premda srna ima četiri sise. Kod blizanaca lanad može biti raznog ili istog spola. Parenje počinje istovremeno u nizini i u planinama i traje jednako dugo dok lanjenje u planinama nastupa nešto kasnije, jer embriotenija traje dulje jer nepovoljne prilike traje dulje u planinama. Za vrijeme prehrane srna brižljivo skriva lanad. Lane teži 1.2-1.7 kg a siše sve do studenog. Postaje spolno zrelo sa 14 mjeseci.

lisica

Lisica je ime za 27 vrsta pasa srednje veličine, koji imaju tijelo pokriveno te karakterističan gusti rep ili tzv. “četku”. Najpoznatija vrsta lisice je crvena lisica, raširena na cijelom kontinentu Europe. Prisutna je i u popularnoj kulture i u folkloru, osobito kod ljudi koji obožavaju lisice, bez obzira na državnost, kulturnu grupu i pleme. Neke su vrste lisica, kao što je falkadaska otočna lisica, poznata i kao warrah, izumrle.

Etimologija

U modernom engleskom jeziku, engleski naziv fox dolazi od riječi fox u staroengleskom jeziku, što je izvedenica od staronjemačke riječi *fukh – odnosno u njemačkom jeziku Fuchs, od gotskog jezika fauho, u staronorveškom jeziku foa i u nizuzemskom jeziku vos. U indoeuropskim prajezicima upotrebljavao se izraz *puke – “rep” (u saskrtu izraz puccha za “rep”). Psi (mužjaci lisica) dosegnu težinu od 5,9 kilograma, dok ženke (lije) teže malo manje od mužijaka lisica, 5,2 kilograma.

Karakteristike

Na slobodi lisice dožive 2 do 3 godine, a u zatočeništvu od 8 do 10 godina, no ima i slučajeva u kojima su lisice u zatočeništvu živjele i preko 10 godina. One su izrazito nedruštvene (to jest, žive samotnjački) i vrijeme uglavnom provode uz svoju obitelj, za razliku od ostalih vrsta pasa kao što suSivi vuk, šakal i domaći pas. Lisice imaju dugo vitko tijelo te tipični gusti i meki rep. Ostale psihičke karakteristike odnose se na lisičino stanište za koje je prilagođeno i njezino tijelo. Za primjer, pustinjska lisica(te ostale lisice koje žive u pustinjama), zvana i fenek, ima duge uši (koje joj koriste da dobro može čuti kukcima kojima se hrani, jer ima slabo razvijeno osjetilo vida), duge oko 12 cm te kratko tijelo pokriveno krznom koje ima boju vrlo sličnu pijesku u pustinji. Artička lisica živi u polarnim područjima, pa zato ima kratke uši te nešto duže tijelo od feneka koje je pokriveno bijelim krznom. Crvene lisice imaju vitko i dugo tijelo pokriveno narančasto-smeđkastim krznom i gustim repom koji je na vrhu bijele boje. Unatoč mnogim mišljenjima ljudi, lisice obično nisu radne životinje koje imaju mehaničku snagu. Lisičina uobičajena prehrana sastoji se od manjih sisavaca (najčešćeglodavaca kao što je vjeverica), ptica, zečeva, miševa itd, no ona često jede gotovo sve, kao što su otpaci, jer katkad dolazi u gradove ili u sela zbog peradi, kao što to slično čini i vuk, a to uglavnom lisica čini zimi. Na dan pojede 1 kilogram hrane. Kad lovi kunića, lisica ima neobičan način lova jer ga zbuni “skakanjem”, a kad lovi miša, rabi također neobičnu tehniku koja se naziva mišjim skokom. Takvim tehnikama lova lisicu se često smatra “zaigranom”. Lisica se dodatno hrani skakavcima, a od voća hrani se šumskim voćem (vidi dio Prehrana). Često uzrokuje bjesnoću. Lisica je divlja životinja i ne može biti kućni ljubimac, no jedna vrsta lisice, koja se zove siva lisica je odomaćena (pripitomljena) u Rusiji prije gotovo 45 godina. Ona nalikuje domaćem psu i mački po:

  • kovrčavstvom repu
    • većim ušima koje najviše nalikuju psećim
    • boji krzna.       Lisičin prirodni životni prostor čini 1200 hektara, a njezin životni teritorij uz ljude (uz naseljena mjesta) čini 100 hektara. Lisica ima tijelo dugo oko 70 centimetara i rep dug otprilike 30 centimetara, a visoka je obično 40 do 50 centimetara.
    • Klasifikacija

      • Alopex– Arktička lisica
      • Ceryoton — Vrsta lisice koja jede rakove
      • chrysooyon — Maned wolf (u engleskom jeziku), aguara guazú (“velika lisica”, u gvaranskom jeziku) i zorro rojizo (“crvenkasta lisica, ušpanjolskom jeziku)
      • Dusicyon –warrah, falklandska otočna lisica koja je izumrla
      • lycalopex — endemska lisica Brazila
      • otocyon — lisica koja jede šišmiše
      • urocyon
  • Sporazumjevanje lisice
  • vulpes — crvena lisica, pustinjska lisica, karma i druge vrste.

    Prehrana i stanište

    Lisičina prehrana sastoji se od glodavaca, kukaca, crva, voća,riba, ptica, jaja i ostalih vrsta manjih životinja. Lisica je najaktivnija noću, pa tada lakše lovi i glodavce i ptice koji su, kao i lisica, isključivo aktivni noću. U određena doba godine lisica se hrani i biljnom hranom.

    Lisica je česta šumska životinja i živi u gotovo cijelom svijetu, poglavito u Europi i Sjevernoj Americi pa je tamo najčešća, no česta životinja je i u Euroaziji, Sjevernoj Africi, Indiji (u Ladakhu, Himalaji i Džanmu, Kašmiru, Rajasthanu i Gujaratu), Kini, Japanu i u Australiji.



vuk

Osobine

Veličina i težina vukova se jako razlikuje jer nastanjuju vrlo velika i različita područja.

  • Najveći vukovi (žive u šumskim područjima Latvije, Bjelorusije, Aljaske i Kanade) dosežu dužinu tijela (od vrha njuške do početka repa) do 160 cm, a rep je dugačak još do 52 cm. U ramenima je visok oko 80 cm a mogu doseći težinu do 80 kg.
  • Najmanji vukovi žive na Bliskom Istoku i na Arapskom poluotoku. Dužina tijela im je oko 80 cm, težina 20 kg a rep je dug oko 29 cm.

Rasprostranjenost [uredi]

Arapski vuk

Do početka razvitka poljoprivrede i stočarstva vuk je bio najrasprostranjenija zvijer na zemlji. Bio je rasprostranjen u cijeloj Europi i Aziji sve do sjeverne Afrike kao u sjevernoj Americi. U velikim dijelovima tog nekada divovskog područja rasprostranjenosti, a naročito u zapadnoj Europi i sjevernoj Americi, ljudi su ga gotovo iskorijenili. U istočnoj Europi, na Balkanu, u Kanadi, Mongoliji i u manjoj mjeri u Iranu još postoje veće međusobno povezane populacija vukova. Inače, može ga se sresti još samo u malim, međusobno izoliranim zajednicama koje obuhvaćaju i manje od 100 životinja.

Životni prostor

Vukovi žive u velikom broju najrazličitijih okoliša. Zahvaljujući svojoj velikoj prilagodljivosti, uspijevaju živjeti u ledenim područjima Arktika, kao i u pustinjama  sjeverne Amerikei centralne Azije. Većina vukova nastanjuju travnata područja i šume. Danas je poznat prije svega kao šumska životinja, ali to je  posljedica činjenice, da ga je čovjek vrlo davno istisnuo s otvorenih područja. Svi čopori imaju teritorije čija veličina često ovisi o količini plijena ili terenu. Veličina teritorija može biti između dvadesetak do par tisuća kilometara i često varira zbog migracije plijena. Čopor će često obilaziti svoj teritorij i ponovno ga obilježavati, ponajviše alfa par. Teritorij obično obilježavaju urinom i izmetom premda to često čine i uz pomoć žlijezdi na šapama te lizanjem ili trljanjem tijela o obližnja drveća i kamenje. Time daju drugim vukovima na znanje da određeno područje pripada njima (to također mogu i činiti zavijanjem). Vukovi su jako zaštitnički nastrojeni što se teritorija tiče ali sukobi čopora nisu česti jer se obično međusobno izbjegavaju. Ipak, ako nepoznati vuk upadne na njihov teritorij čopor će ga odmah otjerati ili ubiti.

Način života

Ponašanje i socijalna organizacija

Na vrhu svakog čopora je par alfi, mužjak i ženka. Odmah ispod njih po zapovijednom lancu je beta, a najniži vuk je omega.

Sporazumijevanje

Vukovi se sporazumijevaju govorom tijela, mirisom i ponekad zvukovima, a najčešće koriste rep i uši.

Kad vuk želi pokazati svoju nadmoć ukočit će sebe i rep. Uši će mu biti uspravne i usmjerene prema naprijed, krzno će se malo nakosriješiti, a rep podići. Zuriti će u poniznog vuka, a može i pokušati stati preko njega tako da ponizni vuk leži na zemlji dok je dominantni nad njim. Ljutom vuku će nakostriješiti krzno na vratu i leđima, počet će režati, uši će mu biti uspravne, a usne će mu se podići pokazujući očnjake. Može se i pognuti tako da bude u položaju za skok i napad. Uplašeni vuk će se pokušati učiniti što manjim i tako izgledati kao manja prijetnja. Skupit će se, uši će priljubiti uz vrat i podviti rep te početi cviliti. Veseli će vuk mahati repom kao pas i isplaziti jezik. Zaigrani vuk će podići rep preko leđa i mahati njime te se nakloniti, prednjim dijelom pri zemlji. Ovako se često ponašaju i psi pri igri. Pokoran vuk će se ponašati kao i uplašeni i lizati dominantnog vuka oko gubice (što je rep podvijeniji i što je vuk skučeniji to je veća pokornost), a najveći prikaz pokornosti je kada vuk izlaže svoj ranjivi vrat i trbuh tako da legne na leđa i noge privije uz tijelo. Obično i cvili.

Američki bizon  se brani od čopora vukova

Razmnožavanje

Iako se ponekad može u divljini sresti jednog usamljenog vuka, normalan društveni život vukova odvija se u čoporu. Vučji čopor se u pravilu sastoji od roditeljskog para i njihovih potomaka, dakle, riječ je o obitelji. Vukovi (za razliku od domaćih pasa) spolno sazrijevaju tek s dvije godine i za to vrijeme ostaju s roditeljima. Prošlogodišnji mladunci pomažu roditeljima u podizanju sljedeće generacije mladunaca. U normalnim uvjetima, u jesen se vučji čopor sastoji od roditeljskog para, njihovih mladunaca iz prethodne kao i mladunaca iz te godine. S dosizanjem spolne zrelosti, mladi vukovi u pravilu napuštaju teritorij svojih roditelja i kreću u potragu za vlastitim područjem. Roditelji su uvijek dominantni u odnosu na svoj podmladak, pa obično i nema puno borbi oko dominacije. Do parenja između srodnika u pravilu ne dolazi, čak i kad ne postoji drugi seksualni partner. Pri tome, mužjak je taj koji odbija parenje.

Vuk je monogaman (ostaje s jednim partnerom do kraja života). Svoju družicu osvaja borbom.

Razdoblje skotnosti je oko šezdeset dana, a u jednom leglu je u pravilu između troje i sedam (ponekad se dogodi i četrnaest) mladunaca.

pREHRANA

Osnovu vučje hrane čine veliki biljožderi, pri tome lovi  onu vrstu koja je najčešća u području na kojem živi. Na sjevernim dijelovima područja na kojem su rasprostranjeni pretežno love u čoporu: sobove, irvase i srne ili neku drugu jelensku divljač. U njihovu lovinu u istočnoj Europi spadaju i dibvlje svinje. Redovno love i male glodavce te dvojezupce kao što su zečevi, kunići krtice i miševi. U slučaju nestašice divljači, vukovi će jesti i strvinu kao i otpatke.

Vitamine  i neophodne elemente u tragovima vukovi ne dobijaju isključivo hraneći se biljožderima , nego i sami jedu biljnu hranu. U vrlo kvalitetnu hranu za vukove ubraja se razno bobičasto voće koje raste na njihovom području, kao i listovi nekog bilja i trave.

Poslovična proždrljivost vukova spada u područje bajki i legendi. Prema aktuelnim istraživanjima, godišnja potreba jednog vuka za hranom kreće se između 500 i 800 kg po pojedincu. U prosjeku, vuk jede oko 2 kgdnevno, ali se pri tome mora uzeti u obzir i duža razdoblja u kojima vukovi ne uspiju uloviti ništa. Izuzetno, vuk može pojesti odjednom i do 10 kg mesa, ali on iza toga, na drugom mjestu, dio tog mesa povrati i zakopa ga kao zalihu. Mladi vukovi često jedu kukce.

Čovjek i vuk

Domesticiranje vuka [

Sibirski haski

Danas je dokazano da domaći pas potječe od vuka. Genetička istraživanja su pokazala da se tzv. “pra-pas” odvojio od vuka još prije više od 100.000 godina.

Jedna pretpostavka je, da se vuk priključio čovjeku  prije oko 14.000 godina kako bi se hranio ostatcima ljudske hrane. S vremenom je postao pitomiji, a ljudi su spoznali moguću korist od njih (tzv. torf – pas. Prema drugoj pretpostavci, vuk je u početku služio kao izvor mesa, prije nego se spoznalo da kao domaća životinja može biti koristan i na drugi način.

Kod nekih pasmina domaćih pasa se srodnost s vukom još jako dobro može vidjeti. Psi pratipa (grupa 5 u FCI specifikaciju) kao što su samojed, sibirski haski, aljaški malamut, kanadski pas, i akita inu pokazuju i danas svojim izgledom srodnost s vukom, kao što je šiljasta njuška, šiljaste i uspravne uši i četvrtasta građa tijela. i neke druge pasmine, kao recimo njemački ovčar pokazuju još određenu sličnost s vukom. Ali mišljenja da to dokazuje njihovu bližu srodnost s vukovima spada u područje mitova.

Tijekom 20. stoljeća su u Češjkoj, Nizozemskoj i Italiji rađeni pokusi s uzgojnim križanjem nekih psećih pasmina s vukom. U međuvremenu se ti pokusi smatraju neuspjehom, jer je kod križanaca u većini slučajeva dolazilo do dominantnog izbijanja vučjih osobina, kao što je plašljivost, neprilagodljivost življenju uz čovjeka  u urbanim uvjetima.

Odnos čovjeka prema vuku

Poštovanje

Veliki broj naroda koji su živjeli od lova su u vuku vidjeli ravnopravnog ili čak nadmoćnog konkurenta čijoj su se spretnosti i izdržljivosti divili i štovali ih. Imena koja su česta u sjevernoj Europi a potječu od naziva “vuk” (Wolf, Wolfgang, Wolfhard) podsjećaju na štovanje vuka prisutno u kulturama naroda lovaca. Osim toga, smatralo se da određeni dijelovi vučjeg tijela imaju i ljekovita svojstva.

Vuk kao čovjekov neprijatelj

Nasuprot navedenom, u tzv. sjedilačkim kulturama se vuk smatrao neprijateljem koji ubija korisne životinje. Od srednjeg vijeka pa sve do ranog razdoblja novog vremena je odnos  čovjeka prema vuku bivao sve više određen strahovima i demoniziranjem vukova. Snažno širenje naselja i poljoprivrednim površina i držanje stoke na otvorenom, kao i naročito, sve do 19. st. raširena, šumska ispaša goveda, ovaca, svijnja i konja, dovodila je do velikih gubitaka tih životinja od vukova. Iako su sigurno mnoga izviješća o gubitcima bila neumjereno pretjerana, a dio gubitaka su sigurno izazvali i psi-skitnice, stvarni gubitci kod takvog načina stočarenja su za seljake bili značajni. Ovoj prehrambenoj konkurenciji između čovjeka i vuka, ubrzo se pridružila i konkurencija u lovu.

Ovakav odnos prema vuku doveo je u zapadnoj i srednjoj Europi do

besprimjernih progona, čiji cilj je bio, neovisno o mogućim posljedicama, potpuno istrijebljenje vukova. Vuk je tako, između ostalog, istrijebljen u velikoj Britaniji (zadnji vuk ubijen 1743.), Danskoj (1772) i Njemačkoj (1904). U južnoj i istočnoj Europi je postojala puno veća tolerancija prema vuku (kao i drugim velikim zvijerima). I tu su, nakon značajnijih šteta, organizirani progoni vukova, ali njihov cilj nikada nije bio uništenje cijele populacije.

Napadi na čovjeka

Dok su gubici stoke koji se pripisuju vukovina nesporni, napadi na čovjeka nikada nisu dokazani. Sigurni dokazi da je zdravi vuk napao čovjeka nikada nisu podastrti, niti u sjevernoj Americi, niti u Europi.

Ugroženost i zaštita

U vrijeme kad je vuk u velikim dijelovima Europe bio već iskorijenjen(19. stoljeće), živio je u Mađarskoj, Galiciji, Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni, Srbiji, Rumunjskoj, Poljskoj, Rusiji , Skandinaviji.

U velikim dijelovima svijeta gdje (još) živi, vukove i danas aktivno progone. Međutim, sve više se jača spoznaja, da vuk ne predstavlja opasnost ni začovjeka  niti zapoljoprivredu. Prihvaća se spoznaja, da u okviru zaštite okoliša zaštititi i vuka kao dobrodošli sastavni dio faune.

U Europije vuk zaštićen s tri međudržavna dogovora:

  • Washingtonskim sporazumom o zaštiti vrsta  (CITES Convention on International Trade in Endangered Species of Wild Fauna and Flora)
  • Bernskom konvencijom i
  • FFH – smjernicama (Fauna-Flora-Habitat-Richtlinie).

Sva tri dokumenta predviđaju zaštitu i zabranu trgovine živim vukovima kao i dijelovima njihovog tijela, kao i zaštitu njihove životne sredine te sadrže i obavezu da zemlje koje su potpisnici na odgovarajući način to pitanje riješe i svojim nacionalnim zakonodavstvom.

Vukovi u Hrvatskoj

Prema najnovijoj procjeni Državnog zavoda za zaštitu prirode iz rujna 2007. godine, u Hrvatskoj živi od 180 do 230 jedinki vuka, tj. u prosjeku 205 jedinki, raspoređenih u 50-ak čopora.[

Prema kriterijima Svjetske zaklade za zaštitu prirode (IUCN), vukovi su na Crvenoj listi sisavaca u Hrvatskoj, dakle na popisu ugroženih vrsta. Vukovi u Hrvatskoj stalno su prisutni na području Gorskog kotara. Like i Dalmacije, odnosno na području veličine 17 468 km2 ili na 32,4% ukupne površine kopnenoga dijela Hrvatske. Područje na kojemu se vukovi povremeno pojavljuju, su područja oko Dinarida. Na području Istre (osim Ćićarije i Učke), kontinentalne i nizinske Hrvatske vukova nema. Praćenjem smrtnosti vukova na području cijele Hrvatske u razdoblju od 1986. do 2006. zabilježeno je smrtno stradanje 144 vukova. Glavni uzrok smrtnosti vukova je čovjek, 83%, gdje kao uzrok prevladava odstrjel (47%), pa stradanje od prometa (34%), dok su drugi ljudski uzroci sporadični. Smrtnost izazvana prirodnim uzrocima zastupljena je sa 7%, od čega bolesti prevladavaju (6%), dok je smrtnost izazvana od drugih vukova zastupljena s 1%.

Mrki medvjed

Mrki medvjed (Ursus arctos) je zvijer  iz porodice  medvjeda. Ova vrsta ima više podvrsta – između ostalih, to su europski mrki medvjed (U. a. arctos), grizli (U. a. horribilis) i kodijak  (U. a. middendorffi)

Karakteristike

Nekad je mrki medvjed obitavao u cijeloj Euroaziji  i Sjevernoj Americi osim Islanda i sredozemnih otoka Sardinije, Korzike i Cipra. Danas je praktički istrjebljen u zapadnoj Europi, a obitava u središnjoj i istočnoj Europi, te Skandinaviji . Rijetka je i zaštićena vrsta.

Osnovne značajke

  • Visina do ramena: 1,2 – 1,8 metara
  • Visina u uspravnom položaju: 2,2 – 3,8 metra
  • Dužina tijela: 2 – 3,3 metra
  • Težina: mužjaci 150-1100 kg, ženke 100-450 kg

Opis i prehrana

Mrki medvjed ima zdepasto tijelo koje završava kratkim repom, šiljatu njušku, zaobljene uši i oštre zube. Može odvući plijen težak 300 kilograma. Po prehrani je svežder. Hrani se drugim životinjama (kukcima, ribama, strvinom i malim sisavcima) jagodama i travom, a katkad i većim životinjama, npr. jelenima i bizonima. Mrki medvjedi teže od 150 kg (europski mrki medvjed) do 1100 kg (grizli), a dugi su od 2 do 3,3 metara. Kada se usprave na zadnje noge mogu biti viskoki do 380 centimetara. U ramenima su visoki od 100 do 180 cm, a ljeti se udebljaju za 180 kg. Prosječni teritorij svake jedinke iznosi 250 kvadratnih km, a ove životinje vode usamljenički život (izuzev doba parenja koje počinje u kasnom svibnju a završava u ranom srpnju). Ne spava pravi zimski san jer se lako može probuditi.

Razmnožavanje

Ženke su sposobne razmnožavati se u dobi od 5 do 7 godina, a mužjaci nekoliko godina kasnije. Obično se rode dva mladunca (katkad se rode samo jedan ili više od 2 mladunca) koji su slijepi.